Izgradnjom HOD hrvatski odvjetnici su riješili materijalnu osnovu za nesmetano djelovanje njihove profesionalne udruge, koja ima društvenu i materijalnu snagu koja garantira nesmetan i učinkovit rad svakog odvjetnika u njegovoj zadaći zaštite ljudskih prava. Ova dva događaja simbolično su označila kraj jednog teškog vremena tijekom kojeg su Hrvatska odvjetnička komora i niz istaknutih hrvatskih odvjetnika vodili tešku, često neizvjesnu, bitku za ugled struke, samostalnost i neovisnost svog staleža. Bila je to kruna napora i htijenja cijelog jednog naraštaja hrvatskih odvjetnika, ali istodobno početak novog razdoblja, novih zadaća i odgovornosti hrvatskih odvjetnika. Potrebno je stoga, kad obilježavamo ove značajne obljetnice, prisjetiti se dramatičnog vremena koje im je prethodilo.
Hrvatska odvjetnička okomica
Hrvatsko je odvjetništvo poniklo iz hrvatske civilizacijske i kulturne baštine. Najstariji pravni spomenici u Hrvata, od Vinodolskog zakona (1288.), kao najznačajnijeg traga hrvatskog običajnog prava, gdje se spominje funkcija odvjetnika ili “odgovornika“, do ostalih hrvatskih zakona i statuta iz vremena 13-16. stoljeća, govore da je hrvatsko odvjetništvo stalno i dugo-trajno izgrađivano, uostalom kao i cijela hrvatska pravna struka, što je znak nesumnjivog postojanja izvorne i samosvojne hrvatske odvjetničke okomice. Spomenuti pravni dokumenti govore da je privrženost pravu i vladavini prava jedna od temeljnih osobina povijesti bića hrvatskog naroda, napose hrvatskih odvjetnika, koji, po svom pozivu, nužno moraju biti privrženi vladavini prava. To znači da su zakonitost, striktna primjena načela legaliteta i poštovanje procedure svete vrijednosti u svakoj pravnoj državi, koje ne smiju ustuknuti pred naletom političkog pragmatizma, pojedinačnog ili skupnog interesa. Zbog toga je odvjetništvo u cijelom demokratskom svijetu iznimno vaæno zvanje. Odvjetnici pripadaju velikoj obitelji pravnika. To je obrazovana profesija koja polazi od spoznaje da je pravo znanost, a ne tek zanat ili umijeće. Upravo ta samosvojnost, odnos prema pravnoj državi i pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu označili su rad i djelatnost hrvatskih odvjet-nika tijekom minulih stoljeća, a napose u novije vrijeme.
Borba za odvjetničku samostalnost-profesionalnu autonomiju
Totalitarni režimi ukidali su neovisnost hrvatskih odvjetnika. Vrijeme do demokratskih promjena 1990. godine u Hrvatskoj je bilo u znaku napada na profesionalni identitet, ne samo odvjetništva, nego i ostalih struka koje su po svojoj organizaciji, materijalnoj snazi i intelektualnoj moći bile smetnja totalitarnom sustavu, jer totalitarizam ne trpi profesionalnu autonomiju. Bilo je to vrijeme borbe hrvatskih odvjetnika za preživljavanje, za golu egzistenciju. Međutim, korak po korak, u krajnje nepovoljnom ozračju, kako je vrijeme odmicalo, hrvatski su odvjetnici izborili određeni stupanj samostalnosti i neovisnosti.
Treba posebno naglasiti da je hrvatsko odvjetništvo i prije demokratskih promjena 1990. godine bilo demokratski usmjereno, utočište i vrhunskih pravnih stručnjaka, među kojima je bilo i onih kojima nisu bila dostupna druga mjesta u pravosuđu i upravi. Bila je to svojevrsna oaza demokracije i slobode, samostalnosti i neovisnosti, ne samo odvjetništva nego i cjelokupnog pravosuđa kao jezgre neke buduće pravne države. Povijesne činjenice govore da su se hrvatski odvjetnici od 1918. godine pa do demoratskih promjena 1990. u svim režimima u bivšoj Jugoslaviji odlučno suprotstavili svakom pokušaju unitarizacije odvjetničkih organizacija i prenošenju njihovih prava na neku novu odvjetničku organizaciju na razini države. Smatrali su to napadom na vlastitu profesionalnu, nacionalnu i regionalnu neovisnost, što je, na koncu, bila stoljetna karakteristika hrvatskog odvjetništva. Bili su, dakle, predvodnici ideje o samostalnosti i neovisnosti ne samo odvjetništva. Kao da su naši vrli prethodnici anticipirali ono što će se dogoditi 1990. godine.
Odvjetništvo i demokratske promjene
Rušenje Berlinskog zida simbolično je najavilo konačni poraz totalitarnih ideologija. Godina 1990. početak je demokratskog preobražaja Hrvatske. Bez obzira na to jesu li stranački opredijeljeni ili ne, hrvatski odvjetnici su u to vrijeme iskazali svoje demokratsko opredjeljenje. To je vrijeme bilo ispunjeno silnim emocijama, entuzijazmom i poletom. U tom prijelomnom vremenu hrvatski odvjetnici su se postavili vrlo određeno i nedvojbeno, kako to priliči pripad-nicima njihova zvanja, koji su tijekom cijele svoje duge povijesti dijelili sudbinu svog naroda. Dali su tako svoj doprinos uspostavi demokracije i pravne države u Republici Hrvatskoj. Treba se podsjetiti na dva izuzetno važna odvjetnička skupa u tom vremenu.
Odvjetnička konferencija u Zadru 1989. godine po svom sadržaju i porukama imala je veliko značenje, ne samo sa stajališta odvjetnika, već i s motrišta cjelokupnog pravosuđa. Na toj konferenciji simbolički je podvučena crta ispod ideoloških kontroverzi koje su pratile odvjet-ništvo do tog vremena. Izborna godišnja Skupština Komore, održana 30. listopada 1990., bila je vjerojatno najvažnija skupština u novijoj povijesti HOK-a. Odvijala se u vrijeme demokratskih promjena, velikog poleta i entuzijazma, u novom demokratskom ozračju, uz određene opasnosti, čiji su nositelji bili i neki odvjetnici, ali i ljudi izvan odvjetništva. Novo demokratsko ozračje oslobodilo je emocije, poticalo želje za promjenama. Nekima se činilo da je došlo neko novo “revolucion-arno“ vrijeme, koje traži radikalne promjene, kao da bi trebalo izbrisati i sve ono što je tada pozitivno učinjeno, kako u kulturi, politici, znanosti, tako i u odvjetništvu. Bilo je otvorenih pokušaja da se dovede u pitanje važenje postojećih propisa, općih akata Komore, i tvrdnji da procedura i nije najbitnija (!). Smatrali smo, međutim, da u novom demokratskom ozračju nezavisno odvjetništvo i sudstvo ne smiju biti samo ukras u programima političkih stranaka, nego konačno i definitivno opredjeljenje društva i države. Sudbina odvjetništva i sudstva, tih dvaju bitnih temelja pravne države, ne smije ovisiti o volji pojedinaca ili neke stranke, već odnos prema tim institucijama mora biti trajno jamstvo njihova slobodnog djelovanja radi poštovanja Ustava, zakonitosti, pravne sigurnosti i zaštite prava građana. Pokazalo se naposljetku da je to stav većine hrvatskih odvjetnika, koji su se i na toj skupštini opredijelili za ustavnost i zakonitost, za striktno poštovanje procedure. Učvršćeno je tako, godinama mukotrpno građeno, zajedništvo hrvatskog odvjetničkog prostora, svih odvjetničkih regija, čvrsta povezanost hrvatskog sjevera i juga, zajedničkih interesa i ciljeva.
Odvjetnička komora
U tom izuzetno dramatičnom vremenu, potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina, Hrvatska odvjetnička komora smatrala je svojom obvezom da intenzivno prati i proučava odnose koji su od interesa za odvjetništvo, ali istodobno i od interesa za uređenje i zaštitu slobode i prava građana.
Čitajući danas dokumente HOK-a, koji datiraju od kraja 1989. do sredine 1994., možemo konstatirati da Hrvatska odvjetnička komora nije šutjela, nego je otvoreno, kritički, ali pravno argumentirano, govorila i upozoravala na niz vrlo aktualnih i osjetljivih tema. Govorila je o uočenoj politizaciji koja šteti ugledu odvjetništva, o političkim dosjeima građana, protuustavnoj djelatnosti tadašnje JNA, agresiji na RH, neustavnosti dijela uredbi sa zakonskom snagom, predlagala osnivanje Međunarodnog suda za ratne zločine, govorila o narušavanju samostalnosti i neovisnosti sudbene vlasti, o problemima u svezi s DSV-om itd. Smatramo da svi ti dokumenti, priopćenja i ostalo, svakako služe na čast tijelima HOK-e i predstavnicima hrvatskog odvjetništva koji su čvrsto i nedvojbeno stajali iza tih priopćenja.
Komora i hrvatski odvjetnici stavili su na raspolaganje svoj intelektualni potencijal, međunarodne i osobne veze s nizom značajnih kolega i institucija u Europi i svijetu, da pripo-mognu, koliko su mogli, internacionalizaciji tog problema, te da utjecajem na bitne čimbenike izvan zemlje pokušaju spriječiti nasilno i brutalno rušenje legalno izabrane demokratske vlasti u Hrvatskoj. Isto su tako osobnim sudjelovanjem u Domovinskom ratu, apelima, prikupljanjem pomoći i na druge načine pridonijeli obrani Domovine. Međutim, usprkos ratnim okolnostima i željama pojedinaca da se na neki drugi način donose odluke i vodi Komora, u cijelosti se i u tom teškom vremenu poštovalo načelo legaliteta, zakon, Statut i drugi opći akti Komore. Reagiralo se smireno i racionalno, u ozračju velikih emocija i frustracija, no istodobno učinkovito, odlučno, ali i pravedno. HOK i hrvatski odvjetnici, kao svjedoci neslućenog barbarstva u agresiji na Hrvatsku, za vrijeme Domovinskog rata nisu nosili poruke osvete i mržnje. Njihove poruke su bile poruke mira, demokracije i tolerancije, ali istovremeno već su tada odlučno zahtijevali da svatko ponese svoj dio odgovornosti za počinjene ratne zločine. Ostali su tako na visini svoje stručne i ljudske zadaće, na ponos svom zvanju, na ponos i poštovanje svom narodu.
Zakon o odvjetništvu
Dana 22. prosinca 1990. proglašen je novi Ustav RH, koji zovemo “Božićnim Ustavom”. Na naš prijedlog, u čl. 27. Ustava, odvjetništvo je definirano kao samostalna i neovisna služba koja osigurava građanima pravnu pomoć. Hrvatski Ustav tako izričito utvrđuje ustavnu i društvenu ulogu odvjetništva kao samostalne i nezavisne službe. Možemo stoga reći da su demokratske promjene u Hrvatskoj označile prijelomni trenutak i za hrvatsko odvjetništvo. Tada su uklonjene sve eventualne dvojbe o statusu odvjetništva, kao teret prošle totalitarne svijesti. Bio je to ujedno dokaz ustrojstva nove hrvatske države, usmjer-enog demokratskoj i pravnoj državi. Nakon donošenja Ustava RH, za odvjetnike više nije bilo dvojbe da su na taj način konačno otvorene mogućnosti za donošenje novog Zakona o odvjetništvu, i to onakvog kakvog su odvjetnici smatrali primjerenim demokratskoj i pravnoj državi. Još u prosincu 1989. Upravni odbor OKH osnovala je radnu grupu za izradu prijedloga novog Zakona o odvjetništvu. Zajedno s prof. dr. Mihajlom Dikom s Pravnog fakulteta u Zagrebu, radili smo na izradi teksta novog Zakona o odvjetništvu. Niz mjeseci obrađivali smo članak po članak, davali sugestije, kritičke osvrte na napisane dijelove teksta itd. Kao rezultat tog rada nastao je odvjetnički prijedlog Zakona, što je bila svakako novost u tadašnjoj praksi izrade prijedloga tekstova novih zakona. Tako su odvjetnici vlastitim snagama, uz pomoć znanosti, izradili nacrt Zakona, koji je nakon toga prošao kritičku raspravu svih relevantnih tijela u Hrvatskoj, napose pravosudnih. Nakon toga, tekst je prihvatilo i podržalo Ministarstvo pravosuđa krajem 1992. godine. Tekst Zakona se temeljio na prihvatljivim komparativnim dostignućima u svijetu, ali istodobno i na stoljetnoj tradiciji hrvatskog odvjetništva. U postupku donošenja Zakona bilo je i određenih suprotstavljanja bitnim odredbama Zakona. Napose se radilo o pitanju ekskluzivnosti zastupanja po odvjetnicima, odvjetničkom imunitetu, pretrazi odvjetničkog ureda, problemu pritvora za odvjetnike itd. Na kraju, uz nesumnjivu podršku predsjednika Vlade, Nikice Valentića, 11. siječnja 1994., na sastanku Koordinacije za unutarnju politiku, konstatirano je da se “radi o modernom zakonu, vezanom uz hrvatsku odvjetničku tradiciju, uz najbolja europska rješenja“, pa je tako Zakon dobio podršku i zeleno svjetlo za konačno donošenje u Saboru. Cijelo to vrijeme dobivali smo veliku kolegijalnu pomoć od naših kolega iz Slovenije, Austrije i Njemačke. Neposredno nakon donošenja Zakona, na Europskoj predsjedničkoj konferenciji u Beču izvijestili smo sve predsjednike odvjetničkih komora Europe o donošenju novog Zakona o odvjetništvu i njegovim bitnim odredbama. Izvještaj je primljen s velikim zanimanjem i odobravanjem, pa je ta činjenica svakako pridonijela da se Republika Hrvatska afirmira u svijetu kao demokratska i pravna država.
Izgradnja Doma – metafora hrvatskog odvjetničkog zajedništva
Na godišnjoj Skupštini HOK-a 13. listopada 1990. smatrali smo da je naša prva zadaća kupnja poslovnog prostora kao preduvjet učinkovitog rada Komore. Bilo je to vrijeme u kojem su se mogli naslutiti dramatični događaji na području tadašnje Jugoslavije. Mogli bismo slikovito reći, za neke kolege, da je odluka o gradnji donesena “u nevrijeme“. Taj je projekt za nas bio izazov, veliko iskušenje i odgovornost. Načelnu odluku o gradnji Doma donio je Upravni odbor na sjednici 9. ožujka 1991. Na temelju te odluke 28. lipnja 1991., od “Industrogradnje“ d.d. Zagreb kupljen je poslovni prostor u grubom stanju. Na sjednici UO u prosincu 1991. donesena je odluka o nastavku rada na dovršenju Doma, iako je u to vrijeme stotine hrvatskih odvjetnika bilo onemogućeno u obavljanju svog posla zbog ratnih događanja. Na UO koji je održan u Dubrovniku u veljači 1993., na blagdan Sv. Vlaha, u ratnim okol-nostima, u ozračju posljedica barbarskog razaranja Dubrovnika, opet je jednoglasno bila potvrđena volja i odlučnost za dovršenje Doma. Za to vrijeme bilo je i nerazumijevanja i neshvaćanja važnosti realizacije tog projekta. Međutim, upravo su odvjetnici koji su imali najviše razloga za strepnju i protivljenje gradnji bili odlučni u svom stavu da se projekt dovrši: Osječani, Karlovčani, Zadrani, Splićani, Dubrovčani. Smatramo zbog toga da je upravo izgradnja Doma, u više nego nepovoljnim uvjetima, zapravo metafora hrvatskog odvjetničkog zajedništva, timskog rada, međusobnog povjerenja i potpore, sposobnosti pojedinaca spremnih da svoj interes podrede zajedničkom odvjetničkom interesu.
Dom je autorsko djelo arhitekta Branka Silađina. Kako je isticao, njegova je vizija bila da to bude jedan prostor, nikakav modni prostor tog trenutka, nego da svjedoči o doprinosu jedne generacije odvjetnika dugogodiπnjoj tradiciji hrvatskog odvjetništva. Dvanaesti Dan hrvatskih odvjetnika, održan 6. svibnja 1994. u Zagrebu, bio je posvećen otvaranju Doma. Znakovito je da su na otvaranju Doma bili nazočni najistaknutiji predstavnici zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, Ustavnog suda RH, Državnog odvjetništva, znanosti, predstavnici odvjetništva svih hrvatskih regija i naše kolege iz inozemstva. Svečanost je započela simboličnim presijecanjem vrpce po odvjetničkom doajenu, dr. Milanu Vladoviću, odvjetniku iz Zadra. Dom je blagoslovio, na naše veliko zadovoljstvo i ponos, Uzoriti kardinal, dr. Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački.
Poruke dvaju značajnih događaja
Čin otvaranja HOD-a znakovit je i na neki način nosi u sebi poruku. Simbolično je označio kraj jedne ere u razvoju hrvatskog odvjetništva i početak nove. Bio je to kraj jednog teškog vremena, tijekom kojega su HOK i niz istaknutih hrvatskih odvjetnika vodili tešku, često neizvjesnu bitku za ugled struke, samostalnost i neovisnost svog staleža. Otvaranje Doma je kruna napora i htijenja cijelog jednog naraštaja hrvatskih odvjetnika, a istodobno početak novog razdoblja, novih zadaća i odgovornosti hrvatskih odvjetnika. Ostvarili su se tako naši mladenački odvjetnički snovi: ustavno i zakonsko jamstvo samostalnosti i neovisnosti odvjetništva, a izgrađen je i velelijepi Hrvatski odvjetnički dom. Još više od toga: rođena je neovisna, demokratska i međunarodno priznata Republika Hrvatska. Jedan naraštaj hrvatskih odvjetnika iskazao je tako sposobnost gledanja u budućnost. Iskazao je silno samopouzdanje, uložio veliku požrtvovnost, imajući vjeru u budućnost hrvatskog odvjet-ništva i hrvatske države, u predvečerje rata za domovinu i nezavisnost, kao putokaz onima koji za donošenje važnih odluka čekaju neka bolja vremena, i kao dokaz da se odlučnošću, radom i znanjem i u najtežim vremenima mogu postizati najveći uspjesi. Zato danas, kad već niz godina u Dom dolaze naπi uzvanici, gosti i prijatelji, kad se u njemu odvijaju izuzetno važna događanja vezana uz djelovanje ne samo odvjetnika nego i sudstva i cjelokupne pravne struke, naši gosti gotovo da ne mogu vjerovati da je taj Dom građen i stvaran u isto vrijeme dok je na bojnom, diplomatskom i gospo-darskom polju stvarana Republika Hrvatska.
Možemo stoga u cijelosti prihvatiti ocjenu da su kroz prohujalo vrijeme hrvatski odvjetnici činili sve da zaštite i promiću interese odvjetničke struke, ali istovremeno neodvojivo od interesa Hrvatske da se do kraja konstituira ne samo kao slobodna, neovisna, nego i kao pravna država, koja se uklapa u svoje europsko ishodište i okružje.
Odvjetništvo, demokracija i pravna država
Treba ponovno konstatirati da je stvaranjem neovisne hrvatske države 1990. konačno odbačena ona fatalna misao da je neovisnost sudbene vlasti “kapitalistička floskula“, što znači da je neovisnost sudbene vlasti i odvjetništva neupitna i zagarantirana ustavom i zakonima. To ujedno podrazumijeva striktno provođenje važećih propisa, izbjegavanje voluntarizma ili političkog pragmatizma, strogo poštivanje procedure, čvrste i transparentne kriterije prilikom donošenja konkretnih odluka (izbor sudaca i dr.), te naročito striktno poštivanje i uvažavanje mišljenja i stavova struke. Što se tiče odvjetništva, ustavna odredba čl. 27. Ustava RH i čl. 5. st.1. Zakona o odvjetništvu temeljne su odredbe kojima je utvrđena odvjetnička ekskluzivnost u pružanju pravne pomoći. Zbog toga odvjetništvo naglašava i smatra da upravo navedene odredbe daju osnove da se učini i daljnji logični korak u realizaciji ekskluziviteta odvjetnika u zastupanju. Razlozi za takav odlučan stav odvjetništva nisu primarno usmjereni prema zaštiti odvjetničkih uskih profesionalnih interesa. Radi se o tome da zastupanje treba povjeriti onim pojedincima, onoj profesiji koja ima stoljetnu tradiciju, koja je visoko kvalificirana i neovisna, a čija je djelatnost Ustavom i zakonom striktno određena i regulirana.
Na temelju negativnih iskustava zadnjih godina, ukazuje se nužnim zajednički dijalog svih bitnih tijela važnih za funkcioniranje pravne države, što više međusobnog uvažavanja i dijaloga, jer samo u takvom konstruktivnom ozračju možemo pridonijeti mirnom i demokratskom razvoju RH.
Možemo s pravom konstatirati da gore navedene činjenice potvrđuju da su hrvatski odvjetnici tijekom proteklih dramatičnih događaja imali nedvojbeni stav da za cjelokupnu pravnu struku, za nas pravnike, bez obzira u kojoj važnoj instituciji radimo, napose se to odnosi na suce i odvjet-nike, naravno i ustavne suce, treba postojati trajna obveza i potreba da svojim radom, ponašanjem, pisanom rječju, svojim vrlo odgovornim javnim djelovanjem suprotstavimo pokušajima politizacije, maksimalno poštujući profesionalne, etičke, intelektualne i ljudske okvire pravne struke, da na taj način dademo svoj prilog i doprinos struci koja je u cijelom demokratskom svijetu bitna za ostvarenje ideala vladavine prava i zaštite ljudskih prava.
Na kraju nije loše da citiramo mišljenje o odvjetništvu jednog od najvećih duhovnih, intelektual-nih i moralnih autoriteta u Hrvata, kardinala Franje Kuharića, koje je izrekao prilikom posvećenja Doma, kad je u svojoj nadahnutoj propovijedi posebno naglasio da može posvjedočiti o vrijed-nosti odvjetničkog poziva i izraziti ...“zahvalnost za ono što je hrvatsko odvjetništvo činilo u prošlosti, što ono čini u sadašnjosti, što će učiniti u budućnosti – za poštovanje prava, zakonitosti, poštujući čovjeka kao osobu neotuđivog dostojanstva.“
Mario Kos, sudac Ustavnog suda u.m.